Dragi prijatelji,

 

vjera je nezamjenljiva u odgajanju savjesti. Čak i filozofi i političari koji inače nisu bliski Crkvi uviđaju doprinos koji kršćanska vjera daje stvaranju temeljnog etičkog konsenzusa u društvu.. Na primjer, pri nedavnom Papinom posjetu Francuskoj, predsjednik Sarkozy je upotrijebio izraz “pozitivna svjetovnost”, odredivši njime odnos između Crkve i države.

 

Na žalost, u isto vrijeme postoji u nekim zemljama veliko opiranje javnom izražavanju kršćanskih stavova, i to ponekad na doista iznenađujući način: Na primjer, u Mađarskoj je nedavno održana ozbiljna rasprava o mogućnosti uvođenja zabrane zvonjenja crkvenih zvona. U Engleskoj je zrakoplovna tvrtka “British Airways” nakon duge parnice jednoj zaposlenici zabranila nositi  križ oko vrata. Ta je žena, inače porijeklom iz Egipta, već i prethodno bila suspendirana, zbog toga što nije  htjela na radnome mjestu skrivati svoju vjeru.

 

Ovakvi i drugi primjeri “kristijanofobije” u Europi pokazuju koliko je važno shvatiti odnos između različitih vjerskih denominacija i prava državne vlasti te u skladu s vjerskim slobodama, taj odnos odlučno braniti.

Tekst u nastavku doprinos je ovoj temi.

 

Vaša ekipa Europe za Krista

 

P.S.: Hvala vam što svakodnevno molite za kršćansku Europu.

 

- * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - *- * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - *

 

O “svjetovnosti” i njenu neprijatelju, svjetovnjaštvu

 

Etienne Rosset

 

Pojam “svjetovnosti” definira odnos između politike i vjere te utvrđuje načelo odijeljenosti između svjetovnoga i Crkvenoga, države i vjere.

 

Prema načelu “ svjetovnosti ”, političari se obvezuju ne miješati u vjerska pitanja (kao što su to imenovanje velikodostojnika – biskupa, imama, rabina – ili pak formulacija dogmi, odnosno, sazivanje sabora), a vjerske vlasti se obvezuju ne uplitati izravno u područje politike. Načelo “svjetovnosti”, pokušava unaprijediti poštovanje građana prema vjeri kao i utvrditi poštovanje vjernika prema političkim institucijama. Nepoznavanje, odnosno, zanemarivanje bilo koje od ovih dviju domena, predstavlja kršenje načela “svjetovnosti ”.

 

Međutim, razlikovanje – pa čak i dijeljenje – političkih od vjerskih instanci, ne isključuje međusobno savjetovanje, razumijevanje i dogovaranje. Vjerske instance imaju mogućnost savjetovanja političkih vlasti i obratno.

 

Tako “svjetovnost” tvori načelo djelovanja institucija. To ujedno podrazumijeva i neutralnost u odnosu prema religijama: “Svjetovnošću”se ne pokušava zamijeniti antropologija, niti pak teologija. Ona nije nositelj  antropologije, ne donosi sud o vjeri, niti oateizmu, već se odlikuje neutralnošću i uzajamnim poštivanjem vjerskih i političkih instanci. Riječ je, dakle, o sredstvu, a ne o cilju. Cilj je sloboda, kako na vjerskome, tako i na nevjerskome području.

 

Tko je izmislio “svjetovnost”, ako nije čovjek po imenu Isus, kojega kršćani zovu Kristom, odnosno, Mesijom? U Evanđeljima čitamo: “Caru podajte carevo, a Bogu Božje!”(usp. Mt 22,21; Mk 12,16 i Lk 20,25). Jednako tako, Isus je rekao Ponciju Pilatu: “Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta” (usp. Iv 18,36).

 

Prije njega, postavljanje razlike između politike i vjere bilo je nezamislivo, kako za Židove, tako i za Grke i Rimljane. Upravo kao što je dogmatizam neprijatelj dogmi, tako je i svjetovnjaštvo neprijatelj “svjetovnosti”.

 

Kao što je klerikalizam, koji je svećenicima priznavao političku ulogu, predstavljao narušavanje “svjetovnosti” (na primjer, u Francuskoj u doba Ancien régime-a), tako je danas “svjetovnost” ugrožena s jedne druge strane, naime, svjetovnjaštvo stvara militantni ateizam, koji se nameće političkim ustanovama, stvarajući tako ateističko okruženje koje za sebe zahtijeva isključivo pravo biti proglašeno  važećim i priznatim od strane politike. Njegovo se poimanje neutralnosti temelji na postavci ateizma – što znači da od samoga početka zauzima antropološki stav, iznevjerivši time istinsko načelo neutralnosti. Umjesto toga, svjetovnjaštvo sve više i više zadobija svojstva prave misionarske revnosti jer ne uvažava vjersku neutralnost političkih ustanova nego podiže  “svjetovnost” na razinu apsolutnog, zanemarujući tako pravilni redoslijed sredstava i cilja.

 

Svjetovnjaštvo je neka vrsta monoteizma kroz nijekanje. Ono odbacuje zamisao o Jednom Bogu, niječe prvo načelo (iz kojeg sve proizlazi), kao i konačnu svrhu (prema kojoj sve stremi). No istovremeno se ne protivi uzdizanju na razinu božanstva neke sportske ili estradne zvijezde. Svjetovnjaštvu jednako tako nimalo ne smeta idolopoklonstvo prema novcu, slobodi i moći, koji neminovno postaju zamjenske svrhe kad se guši vjera. Ne siječe u korijenu moderne oblike politeizma jer zna koliko su suvišni.

 

Klerikalizam se, jednako kao i svjetovnjaštvo, protivi “svjetovnosti”: i jedno i drugo prikazuje političku vlast i vjerske ustanove kao suparnike u borbi za isti cilj. Ne shvaćaju pritom kako se politika uvelike razlikuje od vjere. Klerikalizam postavlja isto ono pitanje što su ga bili postavili i apostoli: “Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?” (Dj 1,6). Svjetovnjaštvo se smješta na jedno drugo područje; Herod se rješava onih koje smatra protivnicima (usp. Mt 2,1-18). Za razliku od svjetovnjaštva i klerikalizma, “svjetovnost” nije pristrana.

 

Kršćanska kultura, izvor europske umnosti

 

Pogledajmo umjetničku i graditeljsku baštinu Europe, kao i načela koja tvore temelj zapadnjačkih zakona. Ako se želimo pozvati na umnost europske kulture, ne možemo zaobići kršćansku kulturu. Ne dovodi li nas načelo jednakosti i dostojanstva svakog ljudskog bića do judeo-kršćanskog promišljanja i kršćanske antropologije? Prihvaćali mi to ili ne, bilo to službeno ili neslužbeno: činjenica je da su europske zemlje ukorijenjene u kršćanskom naslijeđu. Nijekati to znači biti slijep, neuk ili  preuzetan –a  time se neizravno krši “svjetovnost”. Zbog kršćanske smo baštine  kao „patuljci na ramenima diva“, i stoga baštinici stvaranja kulturnoga bogatstva, za koje snosimo odgovornost u sadašnjici i koje moramo razvijati za budućnost.