Dragi prijatelji,

 

društvene su devijacije jasno vidljive u današnjoj Europi te da bi se to prepoznalo ne treba biti nikakav stručnjak. Na središnjim područjima našega življenja, parametri se mijenjaju, a granice šire preko svake mjere, iako su se ove dosadašnje pokazale posve smislenima, kako u europskoj povijesti, tako i u onoj ostalih visokih kultura. Kršćanska načela koja proizlaze iz razuma te ih je razumski moguće braniti, proglašavaju se staromodnima ili pak odbacuju u nadasve drskim polemikama. Neupućenost, pasivnost, ili pak krivo shvaćena tolerancija tihe većine, nerijetko ide u prilog ovakvim trendovima.

 

Razumije se kako su politika koja ne donosi nikakve prosudbe, kao i javne rasprave u kojima se ne zastupaju nikakve vrijednosti, puki mit. Mi kršćani imamo dužnost zastupati naše vrijednosti nadasve učinkovito, budući da i ostali to neprestano čine! Bilješke mladoga njemačkoga teologa i kazališnoga stručnjaka što ih donosimo u nastavku, trebale bi nam pomoći bolje shvatiti kako možemo promicati svoje argumene te koliko je žurno potrebno nadvladati prevladavajući relativizam.

 

Ondje gdje caruje proizvoljnost, ishod je vrlo često ne samo protivan Evanđelju, već i samome zdravome razumu! Već je Platon znao kako je demokracija kojom upravlja relativizam osuđena na smrt.

 

Radi toga nam valja moliti za Europu – moliti Očenaš – i zagovarati naše kršćanske vrijednosti, jednako u malim, kao i u velikim stvarima.

 

Vaša ekipa Europe za Krista

 

 

- * - * - *- * - * - *- * - * - *- * - * - *- * - * - *- * - * - *- * - * - *- * - * - *- *

 

 

Suvremena duhovnost (ili) duh vremena i kršćanstvo: nekoliko ključnih bilješki

Autor: o. Alkuin Schachenmayr, O. Cist.

 

Prikaz kršćanina u medijima

 

·        Svjetovna kritika kršćanskih vrijednosti usmjerena je prije svega na spolno

ćudoređe. U međuvremenu su kritičari prihvatili podjelu među teološkim djelima. Kršćansko ćudoređe ne smatra se više tek zastarjelim ili prijetvornim, već je danas uvriježeno navoditi teologe koji zagovaraju napuštanje moralnih načela. Podjela među kršćanima i dalje nanosi štetu onome što je promicao Isus.

·        Glede nemoralna ponašanja, čitatelj novina  brzo dolazi do sljedećega zaključka: ‘Tamo gdje postoji moral, postoji također osuda i izbacivanje grješnikâ.’ Isusovo milosrđe, kao i činjenica da je došao upravo zbog grješnikâ i kako ih ljubi, u medijima se uglavnom gube.

·        Još jedna kritika što se obično pripisuje kršćanstvu jest kako ono veliča trpljenje. No, iskustvo trpljenja škola je života, neophodna za izgrađivanje našega značaja. Na svome tijelu nosimo biljege Kristove. Siromašni i bolesni povlašteni su udovi Kristova tijela te će nam uvijek biti iznova davani (ne možemo ih jednostavno "ukinuti"). Ulogu ovdje igra također i prenaglašeno uzvisivanje “osjećaja”.

·        Naposljetku, jedva da se još uopće shvaća smisao odricanja. Kršćanin se ne odriče radi odricanja samoga, već stoga jer je svjestan kako će njegova duhovna žrtva biti preobražena te nikada neće biti uzaludna.

 

Tijelo

 

·        U međuvremenu je feministička krilatica: “Moja utroba (moje tijelo) pripadaju samo meni”, "izašla je iz mode", zahvaljujući mainstreamingu roda. Kada to sagledamo s povijesnoga gledišta, post-rodovska nam rasprava pokazuje kako se feminizam iscrpio. Oslobođenje žena ostalo je bez svoga predmeta. Danas više ne postoje niti muškarac, niti žena. Suštinska je povezanost između spola i osobna identiteta odbačena. Ljudi sada više vole reći: "Moje je tijelo moja umjetnost".  Taj postupak ide u pravcu posvemašnje vlasti ljudskoga bića nad samim sobom. U konačnici, takvo je razmišljanje posljedicom postupna odvajanja ljubavi, spolnosti i stvaranja novog života. Najprikladniji je izraz pritom “mentalitet kontracepcije”, kao logična posljedica umjetnih načina kontracepcije.

·        U međuvremenu, tijelo je postalo tehnološko proizvodno polje. Više ga se ne cijeni kao Božju tvorevinu, već ga se naprotiv obescjenjuje, podvrgava najrazličitijim manipulacijama te – u ekstremnim slučajevima – čak i klonira.

·        Ljudski karakter, sa sebi pripadajućom jedinstvenom osobnošću, ne prima se sa zahvalnošću kao milost i dar, već ga se “zapovijeda” (nameće). Kršćani shvaćaju karizmu, dar, kao nešto što se davanjem samo umnaža, no razumije se kako to nije slučaj s “nametnutim”, koje naprotiv postaje tek "dodatak".

·        Spolna je čistoća klasični ideal ljepote, ali je se već desetljećima odbacuje.

Također, kada je posrijedi značaj, malo se spominje kako je samokontrola dijelom sazrijevanja. Nazovi-znanstvena apologija homoseksualnosti ljude prikazuje kao žrtve vlastita apetita, kojemu su bespomoćno podloženi. Kršćansko se protivljenje pritom maziva sublimacijom. Samonadzor vodi do većega stvaralaštva, jer se apetit tada prelijeva u sve drugo za što je potrebna snaga, kao što su um, volja i uviđanje višljih istina. Ondje gdje se ne razumije sublimacija, ne može se razumjeti niti celibat.

 

Visoka kultura naspram poslije-moderne proizvoljnosti

 

·        Danas se riječ "kultura" većinom neutralizira. Zaboravljeni su ciljevi podrške, molitve, tradicije i društvenih pregnuća (kao pretpostavki više kulture). Kada se ukus bilo koje skupine već po sebi smatra kulturom, istovremeno se javlja i želja takve subkulture zaštititi svoju “kulturu”, čak i ako njihov način življenja napušta sve naravne i razumne kriterije života u zajednici. Sve se svodi na vrlo zbunjujući relativizam. Više nije samo po sebi vidljivo što bi trebalo biti dijelom visoke kulture (pismenost, društveno ponašanje, uzajamna odgovornost). Projekt “Velikoga majmuna” otkriva krajnosti i želi dokinuti “granice između ljudskih i ne-ljudskih životinja”. Španjolska to, primjerice, odobrava te im čak dodjeljuje i stanovita ljudska prava. Zahvaljujući raširenoj pasivnosti, kao i na temelju krivo shvaćene tolerancije, izostaje otpor većine što zastupa drugačije mišljenje.

 

O. dr. Alkuin Schachenmayr O.Cist. profesor je Crkvene povijesti na papinskoj filozofsko-teološkoj akademiji u Heiligenkreuzu, nedaleko Beča.