Je li kršćanstvu u Europi potrebno spašavanje?

Europljani danas prema kršćanstvu uglavnom gaje osjećaje koji se kreću negdje između nerazumijevanja i neprijateljstva. Takvi se osjećaji, naime, kriju iza mudrih riječi i uljudnih osmijeha te ih nije uvijek lako prepoznati. O čemu je riječ? Je li možda posrijedi kakva alergija? Smeta li ljude već i sama prisutnost kršćanstva? Predstavlja li ono možda trajni podsjetnik na nešto o čemu ne žele slušati? Zbog čega su očitovanja kršćanstva toliko nepodnošljiva te ih valja nemilice proganjati, pa i zakonskim putem, ako ne ide drugačije?

I zbog čega se o toj najvećoj organizaciji koja se ukorijenila u Europi – ukoliko mi čitatelj velikodušno dopusti poslužiti se tim nazivom za kršćanstvo – tako malo čuje u javnosti? Koja to još udruga ima ured i zaposlenike s punim radnim vremenom i u najmanjem seocetu, a opet prima gotovo samo kritike?

Alasdair MacIntyre napisao je kako sveti Benedikt nije želio spasiti Europu, već radikalno živjeti kršćanstvo zajedno sa svojim sudrugovima. Čineći tako, „nehotice“ je „usput“ spasio Europu. John Courtney Murray je, pak, napisao: "Duh sveti ne silazi u gradove ljudske u obliku golubice. Dolazi jedino po beskrajno snažnom duhu pravednosti i ljubavi što prebiva u ljudima grada, u laicima.” I što bi ti beskrajno snažni laici sada trebali poduzeti?

Prvi je korak da budu još i bolji kršćani. Sjetite se riječi Majke Terezije: "Jedino što valja promijeniti smo vi i ja." Na osobnoj razini, to znači biti vjeran u nebrojenim malim stvarima s kojima se svakodnevno susrećemo, žuditi za širenjem Evanđelja; jest, poći i izvikivati ga s krovova.

Kršćani često javno govore o društvenim pitanjima ne spominjući pritom vjeru, kako bi svoje argumente ponudili svim zainteresiranim stranama, a ne samo vjernicima. To je vrlo uviđavno, međutim, čineći tako, ne zatajujemo li možda upravo onu pravu stvar što je ljudi koji gledaju televiziju trebaju čuti? Nemojte me krivo shvatiti: oduševljava me kršćanska predaja naravnoga zakona i sposobnost objašnjavanja gotovo svega isključivo razumom. I nimalo se ne slažem s austrijskim pastorom koji je svoju ogorčenost izrazio riječima: “Ne mogu vjerovati da se u javnim raspravama služite zdravim razumom, a ne Biblijom!” No, možda bi kršćani trebali gledateljima više govoriti o svojoj vjeri te se obraćati njihovim srcima, koja jesu u potrazi, mjesto da nastoje steći odobravanje novinara koji vodi emisiju. To je, dakako, samo prijedlog.

U mjestu iz kojega potječem, na vanjskome zidu župne crkve nalazi se veliki križ. Na njemu su ispisane sve godine u kojima je ondje provedena snažna evangelizacija, počam od 1865. Zadnja upisana godina je 1961.

Potom, kršćani trebaju biti otvoreniji. Nedavno je istraživanje jednoga njemačkoga zavoda pokazalo kako je na kršćanima najzamjetljivije to što su nezamjetljivi. Na svakome pojedinome kršćaninu leži odgovornost to promijeniti.

Kršćani moraju osmisliti svoje javne nastupe. Puno je toga što mogu dati! Niti jedno važno pitanje ne bi smjelo proći bez njihova komentara. Najveći je izazov za kršćane taj da budu vjerodostojniji i manje uplašeni; da budu dobro upućeni te izlaze s razumljivim i razumnim argumentima. Za kršćanina sudjelovanje u javnoj raspravi predstavlja djelo milosrđa!

• Političari, koji su ujedno i kršćani, ne bi smjeli, ulazeći u zdanja u kojima stoluju moćnici ovoga svijeta, svoju vjeru ostaviti u garderobi poput šešira. Nemaju nikakva razloga sramiti se. Trebali bi rado nastojati oko zaštite ljudskoga dostojanstva i boriti se protiv ograničenjâ koja pogađaju kršćane izravno ili neizravno, svjesni kako – unutar širokoga zakonodavstva koje ograničava temeljne slobode – povremena i privremena izuzeća kršćana nisu dovoljna kako bi se sačuvalo i oblikovalo slobodno i pravedno društvo.

• Oni koji rade na području medijâ i umjetnosti moraju snažno nastojati oko pozitivnijega prikazivanja kršćana i boriti se protiv predrasuda uzrokovanih stvaranjem negativnih stereotipa.

• Oni koji djeluju na akademskom i intelektualnom polju trebaju nastojati izvući kršćanska načela iz njihova izolirana geta i postaviti ih u samo središte javne rasprave.

• Kršćanski roditelji moraju prenošenje vjere djeci učiniti prioritetom. To, između ostaloga, podrazumijeva i poman te oprezan odabir škola. Oni koji djeluju na području obrazovanja trebaju obnoviti svoju duboku odgovornost i obnoviti predanost svojoj vjeri.

• Crkveni velikodostojnici trebaju jasno izricati kršćansko gledište te progovoriti o temeljnim pojmovima i okvirima potrebnima svim ljudima u potrazi za srećom.

Vrijeme promatranja društvenih događaja iz udobnosti svojega doma, zauvijek je prošlo.

Je li ovo, dakle, neki veliki umni plan? Vjerojatno ne. Ali, kao kršćani, znademo ovo: odgovorni smo samo za ono što možemo učiniti. Jest, naš cilj djelomice leži u pridonošenju oblikovanja svijeta, kako bi on bio mjesto u kojemu svi mogu napredovati. Međutim, ako nismo u prilici vršiti velike, ključne promjene, tada je naš sljedeći cilj pomagati onima, ma kako malobrojni bili, koji slušaju i spremni su razmotriti i uzeti u obzir što im to kršćanstvo govori. No, čak i ako se to ne dogodi; ako baš nitko ne sluša, bit će hvalevrijedno makar na metafizičkoj razini – da tako kažemo - što smo izrekli istinu, zauzeli se za najslabije i zastupali kršćansku vjeru.

Autori: Gudrun Kugler i ekipa Europe za Krista!

 

Ovaj je članak izvadak iz priloga knjizi: “Izlaz iz slijepe ulice: vodič za kršćane u javnim nastupima”. Objavljivanje dopušteno uz navođenje izvora. www.europe4christ.net.